Dug može trajati vječno;bogatstvo ne može, zato jer je njegova fizička dimenzija podložna destruktivnoj sili entropije.   —Frederick Soddy

Pretpostavimo da ja imam dvanaest štruca kruha, a vi ste gladni. Ja ne mogu pojesti toliko kruha prije nego se upljesnivi, pa sam sretan da vam pozajmim jedan dio. “Evo, uzmi ovih šest štruca,” kažem, “a, u budućnosti, kada ti budeš imao kruha, možeš mi vratiti tih šest štruca.” Ja vama dajem šest svježih štruca sada, a vi ćete meni dati šest svježih štruca kruha jednom u budućnosti.

U svijetu u kojem se stvari koje trebamo i koristimo kvare, dijeljenje dolazi prirodno. Onaj koji stvara zalihe ostaje sjediti sam na vrhu gomile pljesnivog kruha, zahrđalog alata i trulog voća i nitko mu ne želi pomoći jer ni on nije nikome pomagao. Međutim, novac danas nije poput kruha, voća ili, zapravo, bilo koje prirodne stvari. On je usamljena iznimka od prirodnog zakona povrata, zakona života, smrti i ponovnog rađanja koji kaže da se sve stvari na kraju vraćaju svome izvoru. Novac se ne kvari s vremenom, već, zbog svoje izdvojenosti iz fizikalnog, ostaje nepromjenljiv, ili čak, zahvaljujući moći kamate, eksponencijalno raste tijekom vremena.

Mi novac vrlo tijesno povezujemo sa sebstvom. Kao što implicira riječ “moje”, svoj novac vidimo gotovo kao produžetak svog sebstva, što je razlog da se osjećamo “oderani” kada nam ga oduzmu. Novac, dakle, ne narušava samo prirodni zakon povrata, nego i duhovni zakon prolaznosti. Pridruživati nešto što ustraje i s vremenom raste, sebstvu koje stari, umire i vraća se zemlji, produžava jednu obmanu. Iako nismo naivni, mi na neki način zamišljamo da uvećavajući bogatstvo uvećavamo sebe i da možemo steći neuništivost novca. Gomilamo ga za starost kao da bismo time mogli spriječiti vlastito raspadanje. Kakav bi bio učinak novca koji bi se, poput svih drugih stvari, raspadao i vraćao svome izvoru?

Mi smo raste eksponencijalno novac preraspodijeliti sebe i svijet koji nije eksponencijalna ili čak linearan, ali ciklična. Posljedica toga je, kao što sam opisao, natjecanje, žele i koncentracija bogatstva. Odgovor na pitanje koje sam pitao ranije: "Što se dogodilo s tom lijepa ideja zove novca koji se može povezati ljudske darove i ljudske potrebe?" Svodi se u velikoj mjeri kamate na kamate. Ali sama zelenaštvo nije izolirani fenomen koji je mogao biti drugačiji da smo upravo napravili mudriji izbor negdje u prošlosti. To je neodvojivo povezan s našim osjećajem sebe, odvojen samo u objektivnom svemiru čija evolucija ide paralelno s evolucijom novca. Nije slučajno da je drevna Grčka, prvi visoko monetized društvo, bio je ujedno i kolijevka modernog pojma pojedinca.

Ova duboka veza između novca i dobra vijest, jer ljudski identitet danas prolazi kroz duboke metamorfoze. Kakav novac će biti u skladu s novoga, odnose na sebi i svijetu u kojem sve više i više smo shvatili istinu o povezanosti: više za što je više za mene? S obzirom na ključnu ulogu interesa, prvi alternativni sustav valuta za razmatranje je onaj koji je strukturno eliminira, ili čak i rođen suprotan interes. Konačno, ako interes uzrokuje natjecanje, oskudnost i polarizacija, nisu onda možda njegova suprotnost stvorio suradnje, obilje i zajednicu? A ako kamata predstavlja zaradu od drevnog i sadašnje pljačke općeg dobra, ne bi to prošlo u suprotnosti vraćanja?

Kako bi izgledalo to suprotno? Bio bi to novac koji, poput kruha, s vremenom gubi vrijednost. Drugim riječima, bio bi to novac koji propada – novac koji podliježe negativnoj kamatnoj stopi, poznatoj i kao trošak ležarine. (1) Valuta koja propada jedna je od središnjih ideja ove knjige, no prije nego izložim njenu povijest, primjenu, ekonomsku teoriju i posljedice, želio bih reći nešto o terminu “propadanje” za koji su mi savjetovali da ga se klonim zbog njegovih negativnih konotacija.

Zašto “propadanje” zvuči negativno, a “očuvanje” valjano? Taj stav proizlazi opet iz priče o Usponu, u kojoj je sudbina čovječanstva da transcendira prirodu; da trijumfira nad entropijom, kaosom i propadanjem; i da uspostavi uređeno carstvo: znanstveno, racionalno, čisto, kontrolirano. To dopunjuje duhovnost odvojenosti u kojoj nematerijalna, vječna, besmrtna, božanska duša nastanjuje privremeno, smrtno, svjetovno tijelo. Tako smo mi težili nadvladati tijelo, nadvladati svijet i zaustaviti procese propadanja. Nažalost, čineći to mi smo zaustavili jedan veći proces koji sadrži propadanje kao svoj dio: obnavljanje, ponovo rađanje, recikliranje i spiralnu evoluciju prema sveobuhvatnijoj složenosti. Srećom, priče o Odvojenosti i Usponu bliže se kraju. Vrijeme je da ljepotu i nužnost propadanja vratimo u naše razmišljanje kao i u našu ekonomiju.

Povijest i pozadina

Rani oblici robnog novca, kao što je žito, stoka i slično, bili su, naravno, podložni propadanju: žito se kvari, stoka stari i umire, a čak i poljoprivredno zemljište pretvara se u divljinu ako ostane neobrađeno. Postojali su također i sustavi metalnog novca koji su pojam propadanja aproksimirali sadržavajući neku vrstu ugrađene negativne kamatne stope. Grubi primjer takvog sustava je brakteat novac koji se naširoko koristio u Srednjem vijeku u Evropi, gdje su kovanice periodički bivale povučene i onda ponovo kovane po sniženoj stopi. (2) U Engleskoj su saksonski kraljevi svakih šest godina iznova kovali srebrne penije izdajući po tri penija za svaka primljena četiri, uz stopu deprecijacije od oko 4 posto godišnje. (3)  Ovo je učinkovito nametnulo sankcije za gomilanje novca, potičući umjesto toga njegovo kolanje i investiranje u proizvodni kapital. Kada biste imali više novca no što možete iskoristiti, bili biste sretni da ga date u zajam, čak i uz nultu kamatu jer bi vaše kovaniceizgubile vrijednost ako ih predugo držite. Uočite da se zalihe nisu nužno smanjivale kao posljedica ovog sustava, budući da bi gospodar razliku vjerojatno ubacio natrag u ekonomiju kako bi pokrio vlastite troškove. Na taj način je ta negativna kamata na novac služila kao neka vrsta poreza.

Pionir i teoretičar novca s negativnim kamatnom stopom je njemački-argentinski biznismen Silvio Gesell, koji je pod nazivom "slobodni novac" (Friegeld), ime koje ću donijeti u njegovu čast. Sustav, koji je 1906. predložio u svom glavnom djelu Prirodni ekonomskog poretka (prirodni ekonomski poredak) na temelju uporabe papirnatih računa da će povremeno morati ispisati marker čija će cijena predstavljaju mali dio vrijednosti bilješkama. Ovim putem monetarne bogatstvo učinkovito dodjeljuje troškove održavanja. Kao i bilo koje fizičke robe, kao što je novac "korumpiran" (po stopi utvrđenoj vrijednosti biljega potrebnih za valute ostaju na snazi). Na primjer, ako se za dolar zakona svaki mjesec bi trebao obilježiti jedan cent kako bi se i dalje vrijede, to će se amortizirati po godišnjoj stopi od 12 posto. (4)

Do ideje o valuti opterećenoj ležarinom Gesell je došao iz drugačijeg smjera, no što sam ja. On je pisao u doba kada gotovo nitko nije dovodio u pitanje poželjnost ekonomskog rasta, pa iako je bio vizionar, Gesell nikada nije sumnjao (koliko ja znam) u kapacitet zemlje ili tehnologije da to vječno podnosi. (5) Njegova prvenstvena briga bila je ublažavanje nepravedne i nepravične distribucije bogatstva u njegovo vrijeme, besprimjerno siromaštvo usred besprimjernog obilja. To je pripisivao ogromnoj, nepoštenoj prednosti koju su imali posjednici novca: oni posjeduju “robu koja se može zgrtati i koja istovremeno služi kao novac.” Druge robe (izuzevši možda zemlju) ne mogu se zgrtati na isti način kao zlato ili druge valute: one trunu, hrđaju ili propadaju; mogu biti ukradene ili zastarjeti; uzrokuju troškove skladištenja i transporta; i tako dalje. Pisao je,

Zlato nije u skladu s karakterom naših proizvoda. Zlato i slama, zlato i benzin, zlato i đubrivo, zlato i cigle, zlato i željezo, zlato i koža! Samo Nekontrolirana mašta, monstruozni halucinacija, samo učenje o "vrijednosti" može premostiti jaz. Roba široke potrošnje, slama, dizel, đubrivo, itd, može sigurno razmjenjuju samo kada su svi još uvijek ga imati novac ili robu, a to je moguće samo ako je novac podliježu svim nedostacima koji proizlaze iz naših proizvoda. To je očito. Naši proizvodi su truli, propadaju, razbijanje, hrđe, ali samo ako je novac jednako nepovoljna svojstva koja snosi gubitak, tek tada se može razmjena se obavlja brzo, sigurno i jeftino. Jer nitko ne može nikada, ni pod kojim okolnostima, pretpostavljamo da je novac roba.

Jedino je novac koji zastarijeva kao novine, truli kao krumpir, hrđa kao željezo, isparava kao eter,sposoban odoljeti izazovu kao instrument za razmjenu krumpira, novina, željeza i etera. Jer ni kupac niti prodavač ne daju prednost takvom novcu u odnosu na robu. Mi se tada rastajemo s našom robom u zamjenu za novac, jedino zato jer nam novac treba kao sredstvo razmjene, a ne zato jer očekujemo probitak od posjedovanja novca. (6)   

No u današnje vrijeme, kao i u Gesellovo vrijeme, novac se pretpostavlja robi. Mogućnost da zadrže medij razmjene omogućuje posjednicima novca da naplaćuju kamatu; oni zauzimaju povlašteni položaj u usporedbi s vlasnicima kapitala (a još i više u odnosu na one koji prodaju svoje vrijeme koje 100 posto nestaje svaki dan u kojem ostaje neprodano). Rezultat je sve veća polarizacija bogatstva, zato jer svi u biti plaćaju danak vlasnicima novca.

Logičan zaključak Gesell tvrdi da nije u redu da jednostavno platiti sredstvima obavlja razmjenu. Gesell Vjeruje se da je obična želja za zamjenu bi trebalo biti dovoljno. Ako moram ponuditi nešto što vam je potrebno, zašto bi mi morati platiti za sredstvo kojim se daju i primaju? Zašto bi ti platiti za povlasticu primitka dara? To je jedan od načina na koji Gesell novac zaslužuje naslov "besplatno". Kao što ćemo vidjeti, kreditni sustav temelji se na valutu koja amortizira omogućuje kredite s nula interesa. Iako još uvijek moraju vratiti kredite, više ne morate platiti za njih. U tom smislu, novac postaje dostupna.

Gesell je zagovarao propadanje novca kao osnovu za razdvajanje novca kao spremišta vrijednosti od novca kao medija razmjene. Novac više ne bi bio povlašten u odnosu na fizički kapital. Rezultat bi bio, predviđao je on, kraj umjetne oskudice i ekonomske depresije koja se događa kada ima previše robe za razmjenu, ali nedostaje novac kojim bi se razmjena izvršila. Njegov bi prijedlog natjerao novac da cirkulira. Vlasnici novca više ne bi imali poticaj da zadržavaju novac čekajući da se oskudica pojača do točke u kojoj povrat od pravog kapitala nadmašuje kamatnu stopu. To je drugi razlog da se takav novac naziva “slobodan novac”: oslobođen kontrole bogatih, novac bi slobodno cirkulirao umjesto da, kao danas, koagulira u ogromnim, ustajalim bazenima.

Svojstvo novca da nosi kamatu Gesell je smatrao kočnicom napretku. Čim robe postanu tako obilne da povrat od kapitalnih investicija padne ispod minimalne kamatne stope, vlasnici novca neće ga investirati. Novac za provođenje transakcija nestaje iz cirkulacije i prijeti poznata kriza prekapacitiranosti, paradoksalno popraćena oskudicom roba za veliku većinu ljudi.

Novčani sustav 1906. godine prilično se razlikovao od današnjeg. Većina valuta je, bar u teoriji,  imala pokriće u dragocjenim metalima, a krediti nisu ni približno bili tako rašireni u odnosu na monetarnu bazu, kao što su danas. Zapravo je Gesell kredite smatrao zamjenom za novac, način da biznis provodi transakcije u odsutnosti valute. No danas su krediti i novac gotovo identični. Današnja ekonomija vidi korištenje kredita kao pozitivni razvoj, djelomično stoga jer omogućava ekspanziju ili kontrakciju zalihe novca u ovisnosti o potražnji za medijem razmjene. Međutim, kao što smo vidjeli, kamatonosni kredit ne samo da reagira na rast novčane ekonomije, već je također potiče. Štoviše, u svom sadašnjem obliku, on nije ništa manje podložan oskudici nego što je to bio novac u Gesellovo vrijeme.

Iako praktički nepoznate tijekom druge polovine dvadesetog stoljeća, Gesellove ideje imale su mnogo sljedbenika 1920.-ih i 1930.-ih i utjecale su na ugledne ekonomiste kao što su Irving Fisher i John Maynard Keynes. Fisher je energično promovirao Gesellove ideje u Sjedinjenim državama, a Keynes mu je ukazao nekarakterističnu pohvalu nazvavši ga “nezasluženo zanemarenim prorokom”, a njegovo djelo “dubinski originalno”. (7) U previranjima nakon Prvog svjetskog rata, Gesell je čak bio imenovan ministrom financija zlosretne Bavarske republike koja je trajala manje od godinu dana. 1920. godine u Njemačkoj je cirkulirala stamp scrip valuta – wara – koju izdaje Gesellov prijatelj, no tamo kao i drugdje, morala se dogoditi ekonomska depresija da bi ta valuta ozbiljno zaživjela. Bilo u kolektivnom ili osobnom životu, stvarna promjena rijetko dolazi u odsutnosti kriza.

bio je njemački rudnik ugljena vlasnik je odlučio otvoriti zatvoreno moja plaća radnika warima. Budući da je dogovoreno da se cedulja valute kupnje ugljena, koji bi trebao biti svatko, osvojio lokalnih trgovaca i mnogo ih primiti. Rudarski grad procvjetao i unutar jedne godine najmanje tisuću trgovina diljem Njemačke počeo primati waru, a banke su počele prihvaćati depozite denominirane u rata i sačinjavala. (8) To je valuta doveo u središte pozornosti. Osjećaj ugroženosti, njemačka vlada pokušala waru sudu proglašen ilegalnim; Kad to nije uspjelo, samo je zabranio izvanrednu naredbu. (9)

Sljedeće godine, depresijom pogođen gradić Wörgl u Austriji, inspiriran Gesellom i uspjehom ware, izdao je vlastiti stamp scrip novac. (10) Asfaltirane su ceste, izgrađeni mostovi i otplaćeni neplaćeni porezi. Stopa nezaposlenosti naglo je pala, a ekonomija napredovala privlačeći pažnju okolnih mjesta. Gradonačelnici i dužnosnici sa svih strana svijeta počeli su dolaziti u Wörgl sve dok, kao i u Njemačkoj, središnja vlada nije ukinula tu valutu, a grad ponovo zapao u depresiju.

Wara kako i valuta Wörgla sadržavale su stopu ležarine od 1 posto mjesečno. Tadašnja knjigovodstva su tome pripisivala veliku brzinu cirkulacije tih valuta. Umjesto da generira kamatu i rast, akumulacija bogatstva postala je teret, kao što je posjedovanje stvari teret za nomadske lovce-sakupljače. Kao što je tvrdio Gesell, novac opterećen svojstvom gubitka vrijednosti, kao zaliha vrijednosti nije više imao prednost u odnosu na bilo koju drugu robu. Međutim, nemoguće je dokazati da su učinci oživljavanja, potaknuti ovim valutama, bili posljedica ležarine, a ne povećanja zalihe novca ili ekonomski lokalizirajućih učinaka lokalne valute kao što je Wörgl.

Još jedna valuta koja se pojavila u isto vrijeme, koji se koristi i danas, bio je WIR u Švicarskoj. Valuta izdaje kooperativnog banke i ima pokrivenost samo u međusobnim dogovorom svojih članova da se prihvaćaju kao sredstvo plaćanja. Otkrili su pristalice teorije Gesell je izvorno nosila troškove prekostojnice koji je uklonjen u razdoblju povećanog rasta nakon Drugog svjetskog rata. (11) Kao što ću objasniti, negativni interes je nepotrebno u okruženju povećanog rasta; Danas, kako se približava gospodarstvo trajnu situaciju (steady-state) i dok ulazi u novu fazu razvoja, još uvijek može biti atraktivna.

Ranih 1930.-ih u Sjedinjenim državama su bile izdane mnoge takozvane “interventne valute”. Budući da je u epidemiji slomova banaka nacionalna valuta hlapila, građani i lokalne vlade stvorili su vlastite valute. Rezultati su bili različiti, no malo je njih inkorporiralo Gesellov dizajn, namećući radije naknadu po transakciji, umjesto po tjednu ili mjesecu. (11) Ovo ima suprotan efekt od ležarine jer kažnjava cirkulaciju umjesto gomilanja. Unatoč tome, 1933. godine najmanje stotinu gradova bilo je spremno lansirati vlastite ovjerene valute od kojih su mnoge bile ispravne, Gesellove, vrste. (13) Štoviše, uz potporu Irvinga Fishera, u Predstavničkom domu i Senatu predstavljen je zakon po kojem bi se izdalo milijardu dolara nacionalne stamp scrip valute. Ta bi, kao i mnoge predlagane državne i lokalne valute, imala mnogo, mnogo veću stopu ležarine – 2 posto tjedno – što bi u suštini valutu činilo samo-likvidacijskom u jednoj godini. To je potpuno drugačija zvjerka od Wörgl valute i mnogihmodernih prijedloga, no to pokazuje da je osnovni  koncept bio ozbiljno razmatran. Ovdje je izvadak iz Bankhead-Pettengill amandmana na Costigan-LaFollete zakon o olakšicama za nezaposlene (S. 5125) iz 1933.:

Tajnik riznice će tiskani valutu SAD-a u obliku provjerenih novčanih certifikata. Ove potvrde bit će u apoenima od 1 $ po, a emisija će biti ograničena na iznos do jedne milijarde dolara. Ove potvrde će biti odgovarajuće veličine, što bi osiguralo mjesto na stražnjoj strani za lijepljenje maraka ... U lice tih certifikata će biti sljedeći tekst: "Ova potvrda je zakonsko sredstvo plaćanja u iznosu od $ 1 za sve dugove i poreza, javnih i privatnih, carina i poreza. pod uvjetom da je potvrdu o datumu prijenosa ovjerene pečatom za sve datume do dana prijenosa, kao što je navedeno u rasporedu na poleđini potvrde "

Senat Bill 5125 nikada nije došao na glasovanje, a mjesec dana kasnije, Rooseveltov izvršna uredba zabranio sve "hitne valutu" i pokrenuo New Deal. Prema Bernard Lietaer, razlog je da nije bila da lokalne i nacionalne valute neće biti učinkovit u okončanju depresije, nego zato što bi to značilo gubitak snage središnje države. (14)

Mi smo danas na rubu slične krize i suočeni smo sa sličnim izborom između privremenog podupiranja starog svijeta putem pojačanog djelovanja centralizirane kontrole ili otpuštanja kontrole i kročenja u novi svijet. Ne dajte se zavarati: posljedice sustava slobodnog novca bile bi duboke, obuhvaćale bi ekonomske, socijalne, psihološke i duhovne dimenzije. Novac je toliko fundamentalan, toliko definirajući za našu civilizaciju da bi bilo naivno nadati se da ijedan civilizacijski preokret ne uključuje također i fundamentalni preokret u novcu.

Moderna primjena i teorija

Ideja u podlozi slobodnog novca, tako popularna na početku dvadesetog stoljeća, ležala je uspavana šezdeset godina. Danas ponovo oživljava dok ekonomska kriza demolira jamstva zadnjih pola stoljeća i poziva na razmišljanje proizašlo iz Velike depresije.  Dio toga je ponovno buđenje kejnzijanizma jer su preporuke monetarista za smanjenje kamatnih stopa i nabavu državnih vrijednosnica radi stimuliranja ekonomije, dosegle svoj limit – “nultu donju granicu” ispod koje središnje banke ne mogu smanjivati kamatne stope. Standardni kejnzijanski odgovor (zasnovan, ipak, na pristranom čitanju Keynesa) je fiskalni stimulans – zamjena sve manje potrošnje potrošača vladinom potrošnjom. Prva stimulativna mjera predsjednika Baracka Obame bila kejnzijanska mjera, iako vjerojatno nedovoljno energična čak i u okviru te paradigme.

Problem nulte donje granice naveo je neke vodeće ljude na razmišljanje o negativnim kamatnim stopama: u istraživanju za ovo poglavlje otkrio sam rad jednog ekonomiste Saveznih rezervi (15), jedan članak u New York Timesu harvardskog profesora ekonomije (16) i jedan članak u časopisu Economist. (17) Kada kejnzijanski poticaj ne uspijeva (u krajnju ruku, iz razloga iscrpljenja općeg dobra, kao što sam već opisao), daleko radikalnije rješenje za sprječavanje propadanja valute moglo bi se pojaviti na vidiku. Trenutno se ekonomija blago oporavlja i još uvijek je moguće održavati varljivu nadu za povratak na normalno. No, uslijed toga što su razni oblici zajedničkog kapitala gotovo iscrpljeni, oporavak će vjerojatno biti anemičan, a “normalno” će iščezavati u daljini.

Prvi očiti neuspjeh kejnzijanskog poticaja dogodio se u Japanu gdje ogromna ulaganja u infrastrukturu, počevši od 1990., nisu uspjela ponovo rasplamsati ekonomski rast. U bilo kojoj visoko razvijenoj ekonomiji ima malo prostora za daljnji unutarnji rast. Već gotovo dvadeset godina rješenje se ustvari nalazilo u uvozu rasta iz zemalja u razvoju koristeći monetizaciju njihovog društvenog i prirodnog dobra za podupiranje naše vlastite piramide dugova. Ovo može poprimiti nekoliko vidova: dužničko ropstvo, kada je zemlja, radi otplate vanjskih kredita, prisiljena prijeći sa proizvodnje za osnovne potrebe (subsistence production) i autarkije na robnu proizvodnju; ili hegemonija dolara, kada visoko produktivne zemlje poput Kine nemaju drugog izbora nego financirati privatne i javne dugove Sjedinjenih država (jer što drugo da rade s trgovinskim viškom u dolarima?). Međutim, na kraju i rješenje s uvozom rasta mora također propasti jer zemlje u razvoju, kao i planeta u cjelini, dostižu istaograničenja koja su dostigle razvijene zemlje.

Službeni ekonomske statistike sakriti mogućnost da su iz zapadne Europe već najmanje dvadeset godina u fazi nultog rasta. Bez obzira na rast koji je postojao, to je uglavnom dolazi iz takve stvari kao što su nekretnine mjehurić, zatvora industrije, troškovima zdravstvene zaštite, osiguranje i financijske usluge, troškova obrazovanja, industrije naoružanja i tako dalje. Koji su bili skuplji da se smatra da veći gospodarski rast. U područjima gdje je bilo rasta, kao što je internet, veliki dio koji je prikriven oblik rasta uvoza. Prihodi na temelju internetu uglavnom dolazi od prodaje i oglašavanja, a ne od nove proizvodnje. Mi učinkovito podmazuje kotače pokretne staze s robom iz Kine na zapad. U svakom slučaju, zemlje u razvoju ne može vječno održavati rast stroja. Što je sporije to će biti više potrebno da se bave nula donje granice.

Iako ideja o biljegovanju novčanica izgleda privlačna, nedavno je nekoliko prominentnih ekonomista predložilo moderne alternative. Budući da je većina novca ionako u elektronskom obliku, ključna mjera je neka vrsta poreza na likvidnost (kao što je Irving Fisher predlagao već 1935.) ili, ekvivalentno tome, negativna kamatna stopa na depozite Saveznih pričuva. Ovu zadnju mjeru predložio je Willem Buiter, tada profesor ekonomije, a danas glavni ekonomist Citibank banke, u svom radu iz 2003. objavljenom u časopisu Economic Journal, a zatim u Financial Timesu 2009. godine (vidi bibliografiju).  To su također načeli i Greg Mankiw, profesor ekonomije na Harvardu i Robert Hall, predsjednik Američkog udruženja ekonomista (18), a o tome su čak raspravljali i ekonomisti Saveznih pričuva. (19) Nadam se da ova imena dokazuju da to nije tek ekscentrični prijedlog.

Naravno, fizička valuta bi morala biti podložna istoj deprecijacijskoj stopi kao i pričuve što bi se moglo provesti bilo Gesellovom metodom, uvodeći rok valjanosti novčanica, zamjenjujući ih obveznicama (ili ih redefinirajući kao obveznice) na donosioca s negativnom kamatnom stopom i koristeći gotovinu koja je različita od službene obračunske jedinice, ili dozvoljavajući fluktuaciju valutnog tečaja između bankovnih pričuva i valute. (20) Druga opcija bila bi potpuna zabrana službene fizičke valute što bi moglo znatno povećati moć vlade budući da se svaka elektronska transakcija može snimati. Koliko god to bilo zastrašujuće za one (uključujući i mene) koji zaziru od države nadzora, moj odgovor na tu zabrinutost je, “Prekasno.” Već danas se, ionako, skoro sve važne transakcije provode elektronički, sa značajnom iznimkom onih u vezi ilegalnih droga. Gotovina se također naširoko koristi u neformalnoj ekonomiji pomažući ljudima u izbjegavanju poreza, motiv koji će uskoro nestati ako sePorezna prebačen na prihode od sredstava, kao što predlažem.

Štoviše, nema razloga zbog kojeg neslužbena valuta ne bi trebala uspijevati usporedo sa službenom elektronskom valutom s negativnom kamatom. Da li je ona elektronska ili papirnata ovisi o primjeni: vjerojatno će komercijalni prstenovi razmjene i kreditne klirinške zadruge koristiti elektronski novac, dok će lokalna valuta unutar zajednica biti sklonija papiru. Na bilo koji način, transakcije koje koriste takve valute bile bi izvan domašaja središnje vlade. Zajednica unutar koje se neka valuta koristi odlučivala bi na kojoj razini bi se vodilo knjigovodstvo o toj valuti. Ljudi koji potpuno funkcioniraju u lokalnoj ekonomiji, kao hipiji, pripadnici pokreta za povratak zemlji (back-to-the-landers) i drugi ljudi koje volim, vodili bi ekonomske živote nevidljive središnjim vlastima. Međutim, postoje drugi razlozi za otvorenost svih transakcija i financijskih evidencija, ne samo prema vladi, već prema svima. Ovo je, u stvari, bilo predloženo općenitije, kao protuteža državi nadzora –tehnologiju nadziranja učiniti javnom i sveprisutnom – i to se već događa s množenjem video kamera i mobitela, ručnih konzola za igre i drugih naprava. Kada aktivnosti vlade budu transparentne za ljude, upravo jednako kao što su aktivnosti ljudi transparentne za vladu, imat ćemo istinski otvoreno društvo.

Želim naglasiti praktičnost modernih prijedloga u vezi negativnog interesa. Dok Gesellijanska pečat-cedulja valuta čini anakronističko fantazija da će izazvati goleme ekonomske poremećaje, nametanje pristojbi za rezerve neće zahtijevati gotovo da nema novu financijsku infrastrukturu. Doista, to je produžetak gdje je već počelo monetarnu politiku. Isto Federal Reserve, ista središnja banka, ista jezgra bankarski sustav, može ostati netaknut. Naravno, nakon duboke promjene, ali to bi bilo evolucijske promjene koje društvo pošteđeni poremećaj koji bi nastala brisanjem financijskog sustava kako bi se ponovno pokrene. Kao što sam napisao u poglavlju 5, "gospodarstvo vijeća dio je potpuno drugačiji revolucije, transformaciji, umjesto da ih eliminira."

Neke središnje banke već su flertovale s negativnom kamatom. U srpnju 2009. godine Riksbank (švedska središnja banka) otišla je u negativu, nametnuvši naknadu od 0,25 posto na depozite pričuva, zadržavši se na toj stopi do veljače 2010. (21) To je zanemarivo malo različito od nule, no opravdanje za toliko sniženje stope vrijedi i za njeno daljnje snižavanje. Riksbank, Buiter, Maniw i drugi vodeći zagovaratelji negativne kamate, vide ju kao privremenu mjeru za prisiljavanje banaka da ponovo počnu posuđivati i da omoguće jeftine kredite dok ekonomija ponovo ne počne rasti, kada će se, vjerojatno, kamatne stope ponovo vratiti u pozitivni teritorij. Međutim, ako ulazimo u ekonomiju permanentno nultog rasta ili odrasta, negativne kamatne stope također bi mogle ostati permanentne.

Pravilna brzina, pozitivna ili negativna, ovisno o tome da li će gospodarstvo rasti ili pad. Prema starom razmišljanja, cilj monetarne politike je promicanje gospodarskog rasta i njegovu zatvorenost u podnošljivu razinu. Prema novom razmišljanja, monetarna politika ima za cilj usklađivanja osnovnu kamatnu stopu sa stopom gospodarskog rasta (ili odrastanja). Keynes Procjenjuje se da bi trebao biti "približno jednak razlici novca i kamatne stope podijeljena graničnom efikasnosti kapitala odgovara stopi od novih investicija kompatibilan s punom zaposlenošću" (višak novca-kamatna stopa u odnosu na granične efikasnosti kapitala odgovara stopi novih investicija u skladu s punom zaposlenošću). Kao što sam spomenuo u poglavlju 14, ova formula će morati mijenjati ako više mi dužan i mogao tražiti punu plaćom kao pozitivan društveno dobro (to je neizbježna posljedica gospodarstva trajnog statusa i prisutnosti socijalne dividende nije takozastrašujuće). U biti, međutim, ono što je Keynes predložio je da se porezne stope na likvidnost se određuje prema kompenzira razlike između kamatne stope i prosječnog prihoda od ulaganja u proizvodnog kapitala. Drugim riječima, mora se odrediti na razini koja zadržavanje bogatstva nema prednosti u odnosu na njegovu uporabu.

Buiter i Mankiw nisu nikakvi liberali, što je značajno jer su njihovi prijedlozi u suprotnosti s interesima klase kreditora koju obično predstavljaju konzervativci. Liberalni ekonomisti ponekad zagovaraju bliski ekvivalent ležarini: inflaciju. Inflacija je matematički po svojim učincima vrlo slična deprecijaciji valute po tome što potiče cirkulaciju novca, obeshrabruje gomilanje i olakšava otplatu dugova. Ipak, slobodni novac ima nekoliko važnih prednosti. Uz to što eliminira klasične troškove inflacije (troškovi promjene cijena, troškovi dodatnog vremena itd.) takav novac ne osiromašuje ljude sa fiksnim primanjima. Ovdje je jedan tipični argument u prilog inflaciji Deana Bakera iz Centra za ekonomska i politička istraživanja:

Ako je politički nemoguće povećati deficit, tada monetarna politika osigurava drugi potencijalni alat za podizanje potražnje. Savezno vijeće za pričuve može izaći iz okvira svog programa kvantitativnog ublažavanja (quantitative easing) i prijeći na mjere koje su eksplicitno usmjerene na postizanje umjerene stope inflacije (npr. 3-4 posto) čime se postiže negativna stopa prave kamate. Ovo bi također donijelo još jednu korist u vidu smanjenja ogromnog tereta hipotekarnih dugova s kojima su suočeni milijuni kućevlasnika zbog posljedica raspadanja mjehura stambenih kredita. (22)

U deflatornom okruženju, kada banke ne posuđuju, kako Fed može stvoriti inflaciju? To je najveći problem inflacijskog rješenja u situaciji pretjerane financijske poluge i prekapacitiranosti. Kvantitativno ublažavanje znači zamjenu visoko likvidne imovine (monetarna baza, pričuve) za manje likvidnu imovinu (npr. različiti financijski derivati), no, ako novi novac ne dođe do ljudi koji će ga trošiti, to neće uzrokovati inflaciju cijena ili plaća. (23) Čak kada bi Fed monetizirao sav dug, javni i privatni, suštinski problem bi ostao. Zahvaljujući nultoj donjoj granici Fed je bio nemoćan da se inflacijom izbavi iz dužničke zamke 2008. i 2009. Ovdje se vraćamo na prvobitnu motivaciju za slobodan novac; postići cirkuliranje novca.

U sustavu pričuva s negativnom kamatom banke bi brižno pazile da ne drže pričuve. Kada bi stopa negativne kamate bila reda veličine 5 do 8 posto (koliko su Gesell, Fisher i drugi ekonomisti mislili da bi trebala biti) tada bi čak bilo u interesu banaka da daju zajmove s nultom kamatom, moguće čak i zajmove s negativnom kamatom. Kako će onda stvarati novac, pitate? To bi u suštini radili na isti način kako rade danas. (24) Depoziti bi također podlijegali negativnoj kamatnoj stopi, samo bi ona bila manja nego kamatna stopa na pričuve. Banke bi uzimale depozite po viđenju uz, recimo, -7 posto kamate, ili oročene depozite uz -5 posto ili -3 posto, a davale bi kredite uz -1 posto ili 0 posto. (Sada možete vidjeti zašto se mora smanjiti i vrijednost gotovine; u protivnom, tko bi je ulagao uz negativnu kamatu?)

Negativna kamata na pričuve kompatibilna je s postojećom financijskom infrastrukturom: ista tržišta komercijalnih papira, ista međubankarska novčana tržišta, čak, ako to poželimo, isti sustav sekuritizacije i derivata. Jedino što se mijenja je kamatna stopa. Svaka od ovih institucija ima višu svrhu koja je pritajena unutar nje kao recesivni gen, čekajući vrijeme da se iskaže. To je podjednako istina za onu najzlokobniju od svih institucija, “srce” financijskog sustava: Savezne pričuve ( i druge središnje banke).

Suprotno ortodoksnom vjerovanju, srce ne pumpa krv kroz sustav, nego ju zapravo prima, osluškuje i vraća ponovo napolje. (25) To je organ za percepciju. Prema onome što osjeti o krvi, srce proizvodi široku paletu hormona, od kojih su mnogi otkriveni tek nedavno, koji komuniciraju s drugim dijelovima tijela, baš kao što su i njegove vlastite stanice pod utjecajem egzogenih hormona. To osluškivanje, modulirajuća uloga srca, nudi sasvim drugačiju perspektivu na ulogu središnje monetarne vlasti: organ za osluškivanje i odgovor na potrebe sustava, a ne za pumpanje novca kroz njega. Očekuje se da Fed osluškuje puls ekonomije da regulira zalihu novca kako bi održavao kamatnu stopu na odgovarajućoj razini. (26) Ubrizgavanje novog novca u ekonomiju moglo bi se raditi na isti način kao danas – djelovanje na otvorenom tržištu – ili kroz vladino trošenje fiat novca, ovisno o tome koja verzija  zakupa općeg dobra se koristi. Govoreći općenito, novac izgubljen na ležarinu mora se ubrizgati natrag uekonomiju; u protivnom će se razina pričuva svake godine smanjivati, bez obzira na potrebu za novcem radi pospješivanja ekonomske aktivnosti.  Rezultat bi bio isti obrazac neplaćanja, oskudice i koncentracije bogatstva koji prijeti danas. Stoga i dalje trebamo financijsko srce koje osluškuje krv i signalizira potrebu za stvaranjem više (ili manje) krvi.

Pažljivi čitatelj mogao bi prigovoriti da kada bi valuta i bankovni depoziti podlijegali negativnoj kamati, ljudi bi se prebacili na neki drugi medij razmjene koji bi bolje služio za pohranu vrijednosti: zlato, na primjer, ili komercijalni papir. Ako ste postavili to pitanje onda ste u dobrom društvu. Hvaleći Gesellove ideje, John Maynard Keynes izrekao je sljedeću opomenu: “Stoga ako će novčanice sustavom biljegovanja biti lišene svoje premije likvidnosti, dugački niz substituta zauzet će njihovo mjesto – bankovni novac, dugovi po viđenju, strani novac, nakit i dragocjeni metali općenito, i tako dalje.” (27) Ovom prigovoru može se doskočiti na nekoliko frontova (ni Keynes to nije vidio kao nepremostivu prepreku, već samo kao “teškoću” s kojom se Gesell nije “suočio”). Bankovni novac bi, kao što je opisano gore, bio podložan istoj deprecijaciji kao fizička valuta. Dugovi po viđenju zahtijevaju da premija rizika kompenzira premiju likvidnosti. (28) Robe, nakit i tako dalje, podliježuvisokim troškovima držanja zaliha (carry cost). Međutim, najvažnije od svega je da je novac društveni sporazum koji, putem zakona o zakonskom sredstvu plaćanja, carina i drugih oblika konsenzusa, može biti svjesno odabran i primijenjen. Na kraju je Keynes prosudio, “Ideja iza biljegovanog novca je zdrava.”

Praktički sve u materijalnom i društvenom svijetu ima troškove držanja zaliha, kao što je Gesell istaknuo svojim primjerima novina, krumpira i tako dalje. Mašinerija i oprema se kvare, zahtijevaju održavanje i zastarijevaju. Čak i ono malo tvari koje nisu podložne oksidaciji, kao što su zlato i platina, moraju se transportirati, čuvati i osigurati protiv krađe; kovanice od dragocjenih metala također se mogu ogrepsti ili okrhnuti. To što je novac iznimka od tog univerzalnog zakona, zakona povrata, dio je šire ideologije ljudskog izuzeća u odnosu na prirodu. Valuta koja propada stoga nije tek varka: to je potvrda stvarnosti.  Drevni Grci, nesvjesno poneseni osobinama ove nove stvari zvane novac, stvorili su pojam duha koji je na sličan način iznad prirodnih zakona – vječan, apstraktan, nematerijalan. Ova podjela svijeta na duh i materiju i, posljedično tome, ponašanje prema svijetu kao da nije svet, bliži se kraju. Zajedno s tim nestaje i ova vrsta novca koja prije svega sugerira tupodjelu. Novac prestaje biti iznimka od univerzalnog zakona nepostojanosti.

Keynesova “teškoća” ističe važnost ne stvaranja umjetne zalihe bogatstva koje, kao i novac danas, narušavaju zakone prirode. Jedan primjer su vlasnička prava na zemlju koja su povijesno bila sredstvo za istu koncentraciju bogatstva kakvu nam je danas donio novac. Negativnu kamatu na valutu također moraju pratiti georgijanski ili gesellijanski nameti na zemlju, kao ustvari i na svaki drugi izvor “ekonomskih renti”. Zemlja kao fizičko opće dobro, genom, ekosustav i elektromagnetski spektar, kao i kulturalno opće dobro ideja, pronalazaka, muzike i priča, moraju nositi iste troškove držanja zaliha kao i novac ili će se obistiniti Keynesova zabrinutost. Zahvaljujući tome što imamo sretnu slučajnost konvergencije pravičnosti i logike, društvena obaveza preuzeta korištenjem općeg dobra udvostručuje se, kao i likvidni porez na bilo koju zamjensku zalihu vrijednosti. Načelno, bilo da se primjenjuje na novac ili opće dobro, isti princip je u pitanju: možemo ga zadržati jedino ako ga koristimo nadruštveno produktivan način. Ako ga samo zadržavamo, izgubit ćemo ga.

Nije svatko ima koristi od slobodnog novca, barem ne u kratkom roku. Kao inflacije deprecijativna valuta koristi dužnika i štete vjerovnicima. Pišući o inflaciji, ovaj komentator je to lijepo sažeo:

Glavni uzrok ove želje za jako niskom inflacijom jeste želja klase vlasnika državnih obveznica da vide realni prihod od niskorizičnih investicija i depozita … skandalozno je da ljudima treba plaćati realni prihod za davanje gotovine u zajam natrag središnjoj banci koja ju je štampala … Potrebno je da si slabo oporezovani bogati ljudi mogu dozvoliti da riskiraju i tako potaknu investicije i rast u realnoj ekonomiji. Ako dio svog portfelja žele imati u bezrizičnim depozitima, ne bi smjeli očekivati da njihova relativna vrijednost bude stalna. (29)

Ovaj argument koristi dugačku tradiciju Georgea i Gessella kojom sam se poslužio, a koja uviđa da ljudi ne bi smjeli biti u mogućnosti da ostvaruju profit od same činjenice vlasništva. Posjednici bogatstva su njegovi nadzornici, njegovi upravitelji i, ako ga ne koriste na društveno koristan način, njihovo će bogatstvo na kraju odletjeti drugima koji će to učiniti.

Prepoznajući nelegitimnost najviše gomilanje bogatstva, revolucionari u prošlosti su bili oprezni i sredinom računa putem oduzimanja i preraspodjele. Ja se zalažem za mekši i postupni pristup. Jedan od načina je da se na njega kao porez na posjedovanje novca osiguravajući da je jedini način da se održi bogatstvo je da se ulaže na rizik, na primjer, da bi mudrih odluka o tome kako usmjeriti čarobnu tok ljudske kreativnosti. Svakako, to je sposobnost da zaslužuje nagradu, a na njemu se nalazi bitan dio koji nedostaje u marksističke teorije vrijednosti ignorirati poduzetnički dimenziju raspodjele kapitala.

Dok smioni, a ipak vodeći, ekonomisti koje sam spomenuo, negativnu kamatu vide kao privremenu mjeru za promoviranje posuđivanja i izbjegavanje zamke deflacijske likvidnosti, njen pravi značaj mnogo je dublji.  Zamka likvidnosti nije privremeno odstupanje uzrokovano rušenjem mjehura; to je sveprisutno dano stanje uzrokovano opadanjem granične efikasnosti kapitala (30), koje je samo po sebi rezultat tehnološkog napretka i natjecanja. Kao što je istaknuo Keynes:

Kako se povećava zaliha aktivne imovine, koja je u početku imala graničnu efikasnost bar jednaku kamatnoj stopi, njena granična efikasnost (iz već opisanih, dovoljno očitih razloga) ima tendenciju opadanja. Stoga će doći do točke kada ju se više ne isplati proizvoditi, ukoliko kamatna stopa ne padne pari passu. Kada više nema aktivne imovine čija granična efikasnost dostiže kamatnu stopu, daljnja proizvodnja kapitalne aktivne imovine će stati. (31)

Kao što sam već pokazao, ova mogućnost dugo je vremena bila odgađana dok su tehnologija i imperijalizam prebacivali robe i usluge iz općeg dobra u novčanu ekonomiju. Međutim, kako je opće dobro iscrpljeno, jača potreba da se otkloni barijera kamatne stope. Keynes dalekovidno razmišlja, “Stoga oni reformatori koji traže lijek u kreiranju umjetnih troškova držanja zaliha za novac na način da se zahtijeva periodičko biljegovanje zakonske valute po propisanoj cijeni kako bi zadržala svoju kvalitetu kao novac, ili na neki analogni način, na pravom su putu; a praktična vrijednost njihovih prijedloga zaslužuje razmatranje.” (32)  Takva mjera (a njen moderni ekvivalent sam opisao) dozvoljavala bi kapitalnu investiciju s negativnom graničnom efikasnošću – drugim riječima, banke bi rado posuđivale novac poduzećima koja ostvaruju nulti povrat na investiciju ,ili čak povrat manji od nule.

Budući da je osnovni uzrok naše ekonomske krize neizbježno usporavanje rasta i budući da smo na prijelazu u ekološku ekonomiju trajnog stanja, prijedlozi u vezi propadajuće valute nude više od privremenog fiksa za tromu ekonomiju; oni obećavaju održivi, dugoročni temelj za stalnu nerastuću ekonomiju. Povijesno je ekonomska kontrakcija ili tromi rast značio ljudsku bijedu: ekonomsku polarizaciju, sve oštriju razdjelnicu između onih koji imaju i onih koji nemaju. Slobodni novac sprječava da se to dogodi osiguravajući način da novac cirkulira bez potrebe da ga potiče posuđivanje ovisno o rastu.

U kombinaciji sa drugim promjenama u ovoj knjizi, slobodni novac će imati duboke učinke na ljudsku ekonomiju i psihologiju. Mi smo se toliko navikli na svijet lihvarskog novca da mnoge njegove učinke brkamo s osnovnim zakonima ekonomije i ljudske prirode. Kao što ću opisati, novčani sustav koji utjelovljuje novi smisao sebstva i novu priču o ljudima – povezano sebstvo koje živi u sustvaralačkom odnosu sa Zemljom – imat će vrlo različite učinke. Intuicije razvijene tijekom stoljeća više neće biti istina. Pohlepa, oskudica, kvantifikacija i komoditizacija svih stvari, “vremenske preferencije” za trenutnu konzumaciju, odbacivanje budućnosti radi sadašnjosti, fundamentalno proturječje između financijskog interesa i općeg dobra ili izjednačavanje sigurnosti s akumulacijom, više neće biti aksiomi.

Dužnička kriza: Prilika za tranziciju

Zlatna prilika za prijelaz na novac s negativnom kamatom mogla bi biti blizu u obliku “dugovne bombe” koja je skoro srušila globalnu ekonomiju 2008. godine. Sastojeći se od visoke razine državnog duga, hipotekarnog duga, duga po kreditnim karticama, studentskih kredita i drugih dugova koji nikada nisu mogli biti otplaćeni, dugovna bomba nikada nije deaktivirana već samo odgođena. Izdavani su novi krediti koji su zajmoprimcima omogućavali otplaćivanje starih, ali naravno, ukoliko zajmoprimci nisu povećali svoj prihod, što bi se dogodilo jedino uz ekonomski rast, to je problem samo gurnulo u budućnost i učinilo ga težim. U nekoj točki neplaćanje je neizbježno. Postoji li izlaz?

Postoji. Odgovor leži u suvremenoj verziji solonske ekonomske reforme od prije 2.600 godina: opraštanje duga i reforma konvencija o novcu i imovini. U nekoj točki biti će nužno suočiti se sa stvarnošću: dugovi nikada neće biti otplaćeni. Oni se mogu na bilo koji način očuvati, a dužnici, pojedinci ili nacije, zadržani u vječnom ropstvu, ili mogu biti oslobođeni i svi dugovi oprošteni. Problem s ovim drugim izborom je tome što su ušteđevine i dug dva aspekta jedne cjeline, nevini štediše i investitori bili bi smjesta izbrisani, a cijeli financijski sustav bi kolabirao. Nagli kolaps bi rezultirao općim socijalnim nemirima, ratom, revolucijom, izgladnjivanjem i tako dalje. Da bi se to spriječilo, srednja alternativa je postepeno smanjivati dugove.

Financijska kriza 2008. godine ponudila je nagovještaj kako bi se to moglo dogoditi kao dio tranzicije u ekonomiju s negativnom kamatom. Kada je glavnim financijskim ustanovama kriza zaprijetila nelikvidnošću, odgovor Saveznih pričuva bio je monetizacija loših dugova, što znači da su ih oni kupili – mijenjajući otrovne financijske instrumente za gotovinu. Putem programa kvantitativnog ublažavanja oni i dalje monetiziraju vladine dugove (koji također vjerojatno nikada neće biti otplaćeni). U nekoj točki u budućnosti slične, ili čak šire, mjere će biti nužne kako bi se izbjegao totalni kolaps.

Problem je u tome sav novac ide prema vjerovnicima, a ne dužnika. Dužnici ne postaju ništa više u mogućnosti platiti; , niti vjerovnici ne postanu spremni posuditi. Akcija Fed izazvao oštre kritike jer su oni zapravo grabežljive financijske institucije staviti hladan tvrdi gotovinu u zamjenu za investicije visokog rizika da se radi o neodgovornom stvorili i prodali i čija je tržišna vrijednost je vjerojatno da će biti samo nekoliko novčana jedinica na dolar. Za njih su dobili nominalne vrijednosti, a zatim dodao ulje na vatru, novac uložen u obveznice bez rizika, plaćeni u obliku bonuse menadžmentu, odnosno kupuju manje institucije. U međuvremenu, nitko od glavnice duga nije oprošteno dužnika. Program stoga nisu učinili ništa za ublažavanje polarizacija bogatstva.

Što bi se dogodilo da je dug monetiziran u slobodni novac? Iako kreditori tada ne bi izgubili svoj novac preko noći, kao što bi to bilo u slučaju neplaćanja ili sustavnog financijskog kolapsa, novčani paket spasa ne bi ih još više obogatio jer bi dobili imovinu kojoj opada vrijednost. Što se tiče dužnika, monetarna vlast mogla je umanjiti ili anulirati njihove dugove za bilo koji iznos koji je smatrala prikladnim (što bi vjerojatno bilo određeno kroz politički proces). To je možda moglo uključivati smanjenje kamatne stope na nulu ili čak smanjenje glavnice. Tako je, na primjer, kamata na studentske kredite mogla biti reducirana na nulu, hipotekarna glavnica srezana na razinu prije mjehura, a državni dugovi trećeg svijeta u potpunosti oprošteni.

Iako je istina da bi ta monetizacija duga mogla silno povećati monetarnu bazu, ona bi se tijekom vremena prirodno natrag smanjila zbog toga što bi novac bio podložan ležarini. Monetarna vlast bi ju također mogla još brže smanjiti prodajući restrukturirane dugove na otvorenom tržištu.

Bez negativne kamate ili opraštanja duga, opisanih ovdje, Fed-ov program otkupa (bailout) sveo se na “slobodni novac” (ali ne slobodni novac) za ljude koji već posjeduju njegov najveći dio. Ako je velikim bankama i financijašima dozvoljeno da zadrže svoju zaradu, oni bi bar u zamjenu trebali prihvatiti sustav koji ne naginje daljnjoj akumulaciji. Da, premda postepeno, financijski interesi su na gubitku u ovom prijedlogu, no koja je alternativa? Rastuća polarizacija bogatstva nije održiva.

Prilika koju smo imali 2008. godine će se ponoviti jer dužnička kriza neće proći (bez čudesno visokog ekonomskog rasta). Svaki puta rješenje je bilo tek još više duga, koji se prebacuje sa pojedinaca i korporacija na nacije, i ponovo natrag, stalno rastući. Na primjer, 2010. godine irske banke su bile na rubu propasti, vlada ih je iskupila prebacujući problem na vlastitu bilancu stanja i izazivajući krizu državnog duga. Da bi otklonili katastrofu, MMF i ESB su Irskoj dale nove zajmove uz kamatnu stopu od 6 posto, kako bi otplatila stari dug. Ukoliko Irska ekonomija ne raste sa stopom višom od 6 posto (nemoguće uzimajući u obzir oštre mjere štednje kojima su uvjetovani zajmovi) problem će se ponovo pojaviti za nekoliko godina i bit će još gori. Mi ga samo odgurujemo u budućnost.

Nositelji Bond ne žele prihvatiti gubitak. Žele za sebe sve više i više. (33) U duge staze, to je matematički nemoguće ispuniti tu želju. To se može održavati samo tako dugo dok se ostatak društva je spremna prihvatiti pogoršanja uvjeta; više uštede, više siromaštva i više prihoda namijenjen za servisiranje duga.

U nekoj točki, mi ćemo kao društvo reći, “Dosta!” Novčani paket spasa će još uvijek biti nužan jer će posljedice naglog neplaćanja diljem cijelog sustava, biti katastrofalne. No kada se to dogodi – a to se može dogoditi istovremeno u mnogo dugovnih kategorija – suočimo se s istinom. Koncentracija bogatstva, i lihvarstvo iza njega, moraju završiti. Možda nećemo imati drugog izbora već da spasimo bogate jer je svaki dio ekonomije povezan sa svim drugim dijelovima, ali neka to spašavanje ima cijenu: postepeno oslobađanje društva od duga.

Razmišljanje za budućnost

Usred svih tehničkih detalja novca i financija, ne izgubimo iz vida srce cijelog ovog nastojanja: vratiti novcu njegovu pravu svrhu kao poveznice između darova i potreba i kao čarobni talisman koji koordinira ljudsku kreativnost prema zajedničkom cilju. Čudno mi zvuči kada kažem da je novac ključni dio ljepšeg svijeta za koji mi moje srce kaže da je moguć, zato jer mi je novac dugo bio odbojan kao očiti uzrok toliko propasti i zla.

Međutim, naše gađenje prema novcu zasniva se na onome što je novac bio do sada, a ne na onome što bi mogao biti. Novac s negativnom kamatom, s pokrićem u stvarima koje su svete, u jednoj ekološkoj ekonomiji, okreće naglavce poimanja iz Doba lihvarstva. On je potpuno revolucionaran i iz temelja mijenja ljudsko iskustvo. Ta transformacija odjekuje na svim razinama, od vanjske do unutarnje, od ekonomske do duhovne.

U Poglavlju 9, “Priča o vrijednosti”, objasnio sam kako je sadašnji društveni sporazum o nastanku novca, “Izdavat ćeš novac samo onima koji će ga još više steći,” što se na kraju svodi na sudjelovanje u ekspanziji područja roba i usluga. Energija društva usmjerava se prema onome što će širiti područje novca i imovine, ljudsko područje, posjedovano područje. To je dio Uspona čovječanstva prema dominiranju nad prirodom. Snižavanje kamatnih stopa ispod nulte donje granice omogućava investicije koje imaju nulti ili negativni povrat na kapital. Da li vama ova ideja zvuči protivno intuiciji? Nije li to u kontradikciji s cijelim konceptom “investicije”? Ona jest protivna intuiciji, no samo zbog toga što su naše intuicije uvjetovane stoljećima starom kulturom rasta tako da jedva možemo pojmiti mogućnost neke druge funkcije novca ili poslovnog modela neovisnog o profitu. (Naravno, mi imamo neprofitne organizacije, no one su fundamentalno različite od profitnih poduzeća. To je razlika koja ćepolako nestaju.)

Evo primjera koji pomaže razumjeti kako je to čudno i suprotno od očekivanog. Zamislite da odete u banku i kažete, “Želio bih posuditi novac za svoj posao. Ovdje je moj poslovni plan. Vidite, ako mi posudite 1.000.000 dolara ja ću u razdoblju od četiri godine zaraditi 900.000 dolara. Stoga bih želio da mi uzajmite 1.000.000 dolara sa negativnom kamatnom stopom, a ja ću vam otplatiti 900.000 dolara u ratama unutar četiri godine.”

“Sviđa nam se vaš poslovni plan,” kaže banka. “ovdje je vaš novac.” Zašto su pristali? Zato što će 1.000.000 dolara, ako se ostavi kao gotovina, deprecirati po još većoj stopi, recimo 7 posto, pa bi nakon četiri godine ostalo samo oko 740.000 dolara. Banka ima koristi od toga da vam da gore opisani zajam.

Drugi način za razumijevanje dinamike propadajuće valute je taj da ona, kao i inflacija, mijenja smjer diskontiranja budućeg novčanog toka.  U Usponu čovječanstva nudim sljedeći primjer:

Dok kamata promovira diskontiranje budućeg novčanog toka, ležarina potiče dugoročno razmišljanje. U današnjem knjigovodstvu šuma koja godišnje generira 1 milijun dolara vječno održivih, mnogo je vrednija ako se posiječe za trenutni profit od 50 milijuna dolara. (“Neto sadašnja vrijednost” održive šume izračunata uz diskontnu stopu od 5 posto iznosi samo 20 milijuna dolara.) Ovo diskontiranje budućnosti rezultira ozloglašenim kratkovidnim ponašanjem korporacija koje (čak i vlastito) dugoročno blagostanje žrtvuju za kratkoročne rezultate fiskalnog tromjesečja. Takvo je ponašanje savršeno racionalno u ekonomiji zasnovanoj na kamati, no u sustavu ležarina će čisto koristoljublje diktirati da se šuma sačuva. Neće više pohlepa motivirati pljačkanje budućnosti u korist sadašnjosti. Kako eksponencijalno diskontiranje budućih novčanih tokova implicira “unovčavanje” cijele zemlje, ovo obilježje ležarine izuzetno je atraktivno.

Zamislite da ste vi Predsjednik svijeta i od izvanzemaljaca dobijete sljedeću ponudu: “Vrhovni vođo, održivi bruto svjetski proizvod (BSP) je 10 trilijuna dolara godišnje. Mi bismo vam željeli nešto ponuditi: 600 trilijuna za cijelu zemlju. Istina je da planiramo izvaditi sve njene resurse, uništiti površinski sloj tla, zatrovati oceane, šume pretvoriti u pustinje i koristiti je za odlaganje radioaktivnog otpada. Ali pomislite – 600 trilijuna! Svi ćete biti bogati” Naravno da ćete vi reći ne, no mi danas zapravo svi toj ponudi kolektivno govorimo da. Mi u potpunosti izvršavamo plan izvanzemaljaca, ostvarujući možda 600 trilijuna dolara unutar sljedećih deset godina (trenutni BDP je 60 trilijuna dolara godišnje). Putem milijun malih izbora svaki dan, mi unovčavamo zemlju.

A sve je to prilično ekonomično. Uz postojeće stope, iznos od 600 trilijuna dolara generira godišnji prihod od najmanje 20 trilijuna. U Usponu sam citirao nekoliko istaknutih ekonomista koji tvrde da budući da na poljoprivredu otpada tek 3 posto BDP-a, globalno zagrijavanje ili 50-postotni pad prinosa od poljoprivrede ne bi bio od velike važnosti. U najgorem slučaju, BDP (ukupna razina “dobrog”, sjećate se) pao bi samo 1,5 posto. To izgleda apsurdno, no u okviru logičkog konstrukta lihvarstva prilično je razumno. 1997. godine ekološki ekonomist Robert Costanza u jednom članku u časopisu Nature vrednovao je globalni ekosustav na 33 trilijuna dolara, samo 20 posto više od BDP-a za tu godinu. On je dobro mislio vjerujući da će pružiti ekonomski razlog (a ne samo moralni razlog) za očuvanje planete, no po istoj logici, logici “vrijednosti”, u našem bi interesu bilo da je ne očuvamo, ako smo dobili bolju ponudu.

Osim toga, ne mislite li da je obeshrabrujuće pribjeći argument da bismo trebali očuvanja ekosustava, jer sav novac ćete uštedjeti? Ovaj argument je osobito sklon osnovna pretpostavka koja uzrokuje toliko problema: da je novac zgodan standard vrijednosti; da sve stvari mogu i trebaju se mjeriti i kvantificirati; da je najbolje što možemo donositi odluke zbrajanju brojeva.

“Održivost” je sada već tako dugo krilatica da je skoro postala kliše. Ipak, unatoč činjenici da je svi prihvaćaju, održivost vodi beznadnu bitku protiv profita. Šume umiru, jezera isušuju, pustinje se šire, a tropske šume nastavljaju padati uslijed sječe – ritam se jedva usporio unatoč četiri desetljeća najboljih nastojanja boraca za zaštitu okoliša. Na svakom koraku moraju voditi bitku protiv moći novca koja bespomoćno teži kratkoročnom profitu čak i na štetu vlastitog dugoročnog preživljavanja. Kao što je Lenjin pisao u ponešto drugačijem kontekstu, “Kapitalisti će nam prodati uže o koje ćemo ih objesiti.” Na dubljoj razini, kratkovidnost kapitala proizlazi iz kamate koja nužno treba diskontiranje budućeg novčanog toka.

S kamatnim stopama ispod nule, prevladava suprotno mišljenje. Zamislite ponovo da ste predsjednik svijeta. Sada ponuda izvanzemaljaca ne izgleda tako privlačno. Uz negativnu kamatu, ustvari, niti jedan iznos novca ne bi bio dovoljan da se unovči zemlja jer je novac u budućnosti zapravo vredniji od istog iznosa novca u sadašnjosti, a njegova buduća vrijednost eksponencijalno raste s vremenom. Izvanzemaljcima biste rekli, “Ne prodajemo zemlju ni pod koju cijenu”.

Nije li to ono što bismo morali reći danas, kada ekonomisti inzistiraju na stavljanju cijene na ekološku bazu civilizacije i samog života? Nije li to ono što bismo također morali reći na svaku razmjenu beskonačno dragocjenog za konačnu sumu novca? Mislim da je vrijeme da prestanemo “unovčavati” ljepotu, život, zdravlje i budućnost naše djece.

Shvaćam da je moj primjer unovčavanja zemlje nategnut i da bi se mogao smisliti ekonomski argument koji ga pobija. Moja poanta je da negativna kamata u temelju mijenja značenje “ekonomskog” načina ponašanja. Djelovanja koja donose korist trideset, pedeset ili sto godina unaprijed – zapravo, koja donose korist sedmoj generaciji – postižu ekonomsku motivaciju, za razliku od danas kada bi samo idealistička osoba napravila takvu stvar. S negativnom kamatom i deprecirajućom valutom, naši ideali neće više voditi borbu protiv našeg ekonomskog koristoljublja.

Razmotrite jedan praktičan primjer. Pretpostavimo da razmišljate o instaliranju solarnih panela za napajanje svog poduzeća. Inicijalna cijena je 100.000 dolara i to će vam donijeti uštedu od 1.000 dolara godišnje. Trenutno bi to bila neekonomična instalacija jer je neto sadašnja vrijednost od 1.000 dolara godišnje mnogo manje od 100.000 tisuća dolara (čak i uz vrlo nisku kamatu). No, da je kamata nula ili negativna, odluka postaje ekonomična. Danas ljudi već donose takve odluke, čak iako su one neekonomične, zato jer je istina u našim srcima u kontradikciji s ekonomskom logikom. U svojim srcima mi znamo da je ideologija koja izjednačava novac s dobrim, neispravna. Mi moramo novac i dobrotu ponovo dovesti u njihovo obećano poravnanje.

Još jedan primjer: Recimo da ste vlasnik šume. Može li to, ili ga uništi, prodaje ga za čišćenje mina u neposrednoj dobiti od 1 milijun $, ili može na održiv način postizanja 10.000 $ godišnje do vječnosti. Sada, kamate na $ 1 milijun, barem dvostruko prihod održivog upravljanja - mogao je još uvijek unovčiti. No, kamatne stope su negativne, ta logika ne vrijedi.

Internalizacija eksternih troškova radi u sinergiji s propadajućom valutom kako bi novac učinila silom dobra. Ovo prvo usklađuje privatni interes s javnim interesom; drugo promiče dugoročno razmišljanje nasuprot kratkoročnom razmišljanju. Iako oboje predstavlja poboljšanje postojećeg sustava, niti jedno samo za sebe neće garantirati održivi svijet. Zajedno, oni usklađuju ekonomske odluke s dugoročnim interesima društva i planete.

Naravno, postoji vrijeme kada dugoročno razmišljanje nije svrhovito. Imamo mnogo potrebe da bi radije u susret sada, ali u budućnosti. Ako ste od gladi, mi bi radije imali jedan obrok danas, ali sto godišnje. Ekstrapolacije iz tih primjera, austrijska škola ekonomije posebno, ali i neoklasična ekonomija u cjelini, tvrdi da je u ljudskoj prirodi da želi odmah konzumirati što je više moguće. Prema njima, interes je neka vrsta kompenzacije za kašnjenje u dovršenju, nagrada za odgodom zadovoljstva. Drugim riječima, ti bi, dragi čitatelju, želite povećati svoju prednost trošiti svoj novac ovaj put, ali potaknut da to ne radite to vrijeme znate da ćete ga dobiti, zahvaljujući interesu, kasnije imati još više. To je u ekonomiji poznat kao postulat preferencija vremenu. Vrijeme prednost - naša navodna sklonost potrošnji, bez odlaganja - od presudne je važnosti za odbačenog komunalnog modelu Paul Samuelson u 1930, a koja se nalazi u osnovi većinedanašnjih vodećih ekonomskih teorija. Ona je također ključna za mnoga moderna “pobijanja” Keynesa. Štoviše, u jedinom radu iz matematičke ekonomije u kojem sam naišao da se spominje valuta bazirana na ležarini, postulat vremenske preferencije bio je ključna varijabla za konstruiranje (prividnog) dokaza da takva valuta šteti javnom blagostanju. (34)

Keynesov logike i koristi kako bi se smanjila sklonost vremena. Keynes nije u potpunosti odbačen, ali je rekao da ljudska bića imaju tendenciju da potrošiti manji dio svojih prihoda kao što raste. Čini se prilično očito da, ako ste od gladi, odmah ćete potrošiti sav svoj dohodak na hranu; Ako imate dovoljno novca da zadovolji sve svoje hitne potrebe, višak će moći potrošiti na knjige, možda, ili zabavu; Kada se ispune ovi zahtjevi, možda ćete kupiti Rolls-Royce. No, to je veći prihodi, manja je hitnost da se konzumira. Keynes Stoga se vjeruje da ljudi imaju tendenciju da se spasi bez da im je potrebno neki poticaj (kamate) odgoditi potrošnju. U stvari, on je mislio da je sklonost da spasi može biti destruktivno kada je koncentracija vode bogatstva. Dakle, on je bio sklon niskim ili čak negativnim kamatnim stopama.

Čitajući neka dijela iz literature kasnih 1930.-ih i 1940.-ih, pogodio me intenzitet i slabo prikrivena emocionalnost kritičnosti prema Keynesu od strane afirmiranih ekonomista. (35) Takva vrsta prezirnog ponašanja tipična je za bilo koju raspravu u kojoj ortodoksni vladajući sloj intuitivno osjeti da nova teorija ugrožava suštinska definirajuća pravila njihovog područja. Kejnzijanska teorija predstavlja najmanje dva duboka izazova. Prvo, njegova ideja o prirodnoj sklonosti štednji u biti tvrdi da je novac sam po sebi podložan opadajućoj marginalnoj korisnosti – što ga više imam to mi je manje koristan svaki dodatni dolar. (36) Meni to izgleda očito, no po svemu sudeći to nije tako očito klasičnim ekonomistima koji su novac i korisnost za pojedinca ili društvo povezivali linearnom jednadžbom. Ustvari, oni to tako definiraju i iznose osnovnu pretpostavku da ljudska bića teže maksimiziranju koristoljublja kroz maksimiziranje novca.

Ako odbacimo linearno izjednačavanje novca i korisnosti (tj. “dobra”) tada također odbacujemo dragu nam ideologiju da zajedničko dobro možemo maksimizirati kroz maksimiziranje ekonomskog rasta. Također osporavamo utilitaristički argument za kapitalizam maksimiziranja bogatstva, otvarajući, umjesto toga, vrata idejama koje naglašavaju pravednu distribuciju bogatstva. Matematički, ako je novac podložan opadajućoj marginalnoj korisnosti, optimalna distribucija novca je: što je moguće pravednije. Nudeći opravdanje za redistribuciju bogatstva uzimanjem od bogatih, kejnzijanska misao je, potpuno prirodno, anatema za ideologije bogatih.

No, kejnzijanski stav o preferenciji likvidnosti podrazumijeva i jedan dublji prigovor od ovoga. Razmotrite opet suprotan stav koji su kao primjer navodili klasični ekonomisti i zagovornici Austrijske škole, da su ljudi po prirodi rasipni. N. W. Senior, ekonomist devetnaestog stoljeća, izrazio je to ovako, “uzdržati se od užitka koji je u našoj ovlasti ili ići za udaljenim radije nego za neposrednim rezultatima, jedan je od najbolnijih napora ljudske volje.” (37) Evo jednog novijeg primjera od sljedbenika von Misesa:

Nikakva zaliha financijskih sredstava raspoloživih za pozajmljivanje ne bi mogla postojati bez prethodne štednje, to jest, bez uzdržavanja od neke moguće konzumacije sadašnjih dobara (višak tekuće proizvodnje u odnosu na tekuću konzumaciju) … Ne bi bilo kamate ili stope vremenske preferencije. Ili prije, kamatna stopa bi bila beskonačno visoka, što bi, bilo gdje izvan Rajskog vrta, bilo jednako tek životinjskoj egzistenciji, to jest, namicanju za primitivne životne potrebe suočavajući se s realnošću jedino golim rukama i jedino željom za trenutačnim zadovoljenjem.  (38)

Kamata je, dakle, nagrada za štedljivost, obuzdavanje samog sebe. U ovom stavu nalazimo odjek nekih dubokih, skrivenih ideologija koje leže u temeljima naše civilizacije; na primjer, ljudski napredak, duhovni kao i materijalni, dolazi kroz pobjedu u ratu protiv prirode;  prirodnih sila izvana i želje, zadovoljstva i životinjskih poriva iznutra. Umjerenost postaje visoko cijenjena vrlina; bez nje, prema toj ideologiji, mi ne bismo bili ništa bolji od životinja. Ne bismo se uzdigli do odvojenog i boljeg ljudskog carstva, otklonjenog od prirode. Karl Marx je to ovako sročio:

Kult novca ima svoj asketizam, svoju samozatajnost, svoj samoprijegor – ekonomičnost i umjerenost, prezir prema svjetovnim, privremenim i prolaznim užicima; trka za vječnim blagom. Odavde povezanost između engleskog Puritanizma, također i holandskog Protestantizma i zarađivanja novca. (39)

Ovaj mentalitet prožima našu kulturu. Morate odgoditi zadovoljenje. Morate obuzdati svoje želje s mišlju o budućim nagradama. Sadašnja bol je budući dobitak. Napravi domaću zadaću zbog ocjene. Idi na posao zbog plaće. Vježbaj da bi bio zdrav. Idi na dijetu da bi bio mršav. Posveti svoj život nečemu što se dobro plaća, čak ako to nije tvoja strast, kako bi mogao imati ugodnu mirovinu. U svim ovim stvarima mi primjenjujemo režim prijetnje i poticaja osmišljenih da prevladamo svoju lijenost, svoju sebičnost. Interes postaje motivator u ratu protiv sebe, prevladavanju naše razuzdane nepromišljenosti.

No, je li to stvarno ljudska priroda? Je li stvarno u našoj prirodi da konzumiramo i pretjerano konzumiramo bez pomisli na druge ljude, druga bića ili našu vlastitu budućnost? Nije. Drevni Grci, ne baš pretjerano skloni dobrohotnim stavovima o ljudskoj prirodi, bili su u pravu. Kao što je rekao Aristofan, u svim stvarima – kruhu, vinu, seksu i tako dalje – postoji zasićenje. Naše potrebe su ograničene i kada ih zadovoljimo okrećemo se drugim stvarima i ganuti smo velikodušnošću. “No, za novac nema zasićenosti.” Nije da sklonost trošenju  nema granica; suprotno tome, beskonačna želja pojavljuje se s novcem. Nakon postizanja prezasićenosti potrošnom robom, ljudi čeznu za samim novcem, ne za onim što se njime može kupiti, a ta želja nema granice. Neoklasična ekonomija ( i Austrijska škola) postavljala je to naopačke, a Geseell i Keynes su imali pravo da traže da se sa novca skinu neka od njegovih jedinstvenih svojstava koja želju za njim čini bezgraničnom. Keynes je bio svjestan – zapravoje izričito izjavio – da je dominacija preferencije likvidnosti nad vremenskom preferencijom bila temeljna pretpostavka njegove teorije: “psihološki zakon” kako ga je on zvao.

Naravno, za neke ljude – ovisnike o hrani, ovisnike o seksu, ovisnike o alkoholu – uistinu ne postoji zasićenost stvarima koje je naveo Aristofan. Dokazuje li to da su ljudska bića pohlepna na kraju krajeva? Primjer ovisnosti, zapravo, rasvjetljava što je to loše u novcu. Ovisnost se događa kada nešto koristimo kao zamjenu za ono što stvarno želimo ili trebamo – hrana, na primjer, kao zamjena za povezanost; seks kao zamjena za emocionalnu intimnost; i tako dalje. Novac je univerzalan i postaje zamjena za mnogo drugih stvari, uključujući upravo one stvari koje je novčana ekonomija uništila: zajednicu, povezanost s mjestom, povezanost s prirodom, dokolicu i više.

Kada govorimo o “likvidnosti” novca, mi jednostavno mislimo na to da ga možemo brzo zamijeniti za bilo što što želimo. U novčanoj ekonomiji, mi ustvari možemo bilo koju robu razmijeniti za neku drugu robu, iako ne tako brzo, uz pomoć medija razmjene (novca). Zašto bismo onda preferirali novac pred drugom robom? Izuzimajući slučajeve u kojima imamo potrebu koju treba brzo zadovoljiti i koji uistinu opravdavaju držanje pri ruci skromnih iznosa medija za razmjenu, jedini razlog za preferiranje novca je taj da on nije podložan gubitku uslijed pohrane. Neuništivost novca čini ga ne samo univerzalnim sredstvom, već istovremeno univerzalnim ciljem. Čineći novac prolaznim, očuvat ćemo ga kao sredstvo, ali ne kao cilj i pritom nadahnuti pojam bogatstva radikalno drugačiji od bilo čega što smo poznavali.

Više za mene je više za tebe

Uvođenjem slobodnog novca, novac je sveden na rang kišobrana; prijatelji i poznanici jedan drugom pomažu posuđujući si novac kao nešto što se samo po sebi razumije. Nitko ne drži ili ne može držati rezerve novca jer je novac prinuđen cirkulirati. No, upravo zbog toga što nitko ne može stvoriti rezerve novca, nikakve rezerve nisu ni potrebne. Jer je cirkulacija novca pravilna i neprekinuta. – Silvio Gesell   

Ekvivalenti za “univerzalno sredstvo” i “univerzalni cilj” u modernoj ekonomiji su “medij za razmjenu” i “pohrana vrijednosti”. Jedan način za razumijevanje učinka negativne kamate je da ona razdvaja te dvije funkcije. To je duboki pomak. Većina ekonomista smatra da su medij za razmjenu i pohrana vrijednosti dvije funkcije koje definiraju novac. No kombiniranje tih dviju funkcija u jedan objekt priziva nevolju jer medij za razmjenu mora cirkulirati da bi bio koristan, dok se pohrana vrijednosti drži (pohranjena) dalje od cirkulacije. Stoljećima i dulje, ova je kontradikcija stvarala tenziju između bogatstva pojedinca i bogatstva društva.

Tenzija između bogatstva pojedinca i bogatstva društva odražava atomističku koncepciju sebstva koja se u naše vrijeme uzdigla do dominacije. Stoga novčani sustav koja rješava tu tenziju obećava duboke posljedice za ljudsku svijest. U Poglavlju 1. sam napisao, “Dok danas novac utjelovljuje princip ‘Više za mene je manje za tebe,’ u ekonomiji darivanja više za tebe je i više za mene jer oni koji imaju daju onima kojima treba. Darovi učvršćuju mističnu spoznaju sudjelovanja u nečem većem od sebe što ipak nije odvojeno od sebe. Aksiomi racionalnog koristoljublja se mijenjaju jer se sebstvo proširilo tako da obuhvaća nešto od drugoga.” Možemo li novac prožeti istim svojstvom koji ima dar?

U ekonomiji koja se temelji na slobodnom novcu, bogatstvo znači nešto potpuno drugačije od onoga što znači danas i zapravo poprima skoro isti karakter koji je imalo u primitivnim društvima koja su se zasnivala na darovima. U društvima lovaca-sakupljača, koja su općenito bila nomadska, posjedi su bili gotovo tereti. “Trošak držanja zaliha”, koji danas nosi sve osim novca, bio je sasvim realan. U sedentarnim ratarskim društvima isto tako, posjedi u vidu stoke ili zaliha žita, iako se o njima vodila briga, nisu davali isti stupanj sigurnosti kao što je to uključenost u bogatu mrežu društvenih odnosa davanja i primanja. Žito može istrunuti, a stoka uginuti, no ako ste svoje bogatstvo velikodušno dijelili u zajednici, niste se imali čega bojati.

Slobodni novac ponovo uvodi svjetonazor lovca-sakupljača. U današnjem sustavu bolje je imati tisuću dolara nego da vam desetoro ljudi duguje po stotinu dolara. U sustavu negativne kamate vrijedi suprotno, osim ako vam je taj novac potreban ovoga časa. Budući da se novac s vremenom kvari, ako imam novac koji ne koristim, bit će mi drago da vam ga posudim, baš kao da imam više kruha no što bih mogao pojesti. Ako mi bude trebao u budućnosti, mogu utjerati svoje dugove ili stvoriti nove s bilo kim u mojoj mreži tko ima više novca no što je njemu ili njoj trenutno potrebno. Slično tome, kada je primitivni lovac ubio veliku životinju, veći dio mesa bi razdijelio u skladu sa statusom srodstva, osobnim sklonostima i potrebom. Kao i s pokvarljivim novcem, bilo je puno bolje imati mnogo ljudi tipa “tvoj sam dužnik” nego imati veliku gomilu trulećeg mesa, pa čak i osušenih kobasica koje treba transportirati i zaštititi. Zašto bi to uopće željeli kada je vaša zajednica velikodušna prema vama kaošto ste vi prema njoj? Sigurnost dolazi od dijeljenja. Dobra sreća vašeg susjeda bila je i vaša dobra sreća. Ako ste naišli na neočekivani veliki izvor bogatstva, priredili biste raskošnu zabavu. Kao što je to objasnio član plemena Pirahã kada su ga upitali o skladištenju hrane, “Ja meso spremam u želudac moga brata.” (40) Ili razmotrite !Kung pojam bogatstva objašnjen u ovom razgovoru između antropologa Richarda Leea i !Kung pripadnika, !Xoma: Upitao sam !Xoma,

“Što čovjeka čini //kaiha [bogatim čovjekom] – ako ima mnogo vreća //kai [perlica i drugih dragocjenosti] u svojoj kolibi?”

"Imajući // kai to radi // Kaiho", rekao je on! Kio. "Tek kad netko čini da su mnogi roba putuje oko tog vremena može nazvati // Kaiho".

Ono što je !Xoma izgleda govorio bilo je da nije broj tvojih roba ono što sačinjava tvoje bogatstvo; to je broj tvojih prijatelja. Bogata osoba se mjerila po učestalosti njegovih ili njezinih transakcija, a ne po inventaru roba na zalihi. (41)

U sustavu slobodnog novca bogatstvo evoluira u nešto srodno modelu Sjeverozapadnog Pacifika ili Melanezije, u kojem vođa “djeluje kao skretnica za robu koja protječe recipročno između njegove vlastite i ostalih sličnih grupa u društvu.” (42) Status nije povezan s akumulacijom novca ili posjeda, već prije, s velikom odgovornošću za velikodušnost. Možete li zamisliti društvo u kojem najveći ugled, moć i vodstvo pripadaju onima koji imaju najveću sklonost i kapacitet za davanje?

Takva je bila situacija u arhaičnim društvima. Status je proizlazio iz velikodušnosti, a velikodušnost je stvarala zahvalnost i obavezu. Da bi bio gospodar ili kralj, morao si održavati raskošne gozbe i davati preobilne poklone sebi ravnima i podređenima. Posebno jasan primjer ovoga imamo u Nibelunzima, velikoj njemačkoj sagi iz kasnog srednjeg vijeka koja svoj izvorni materijal crpi iz mnogo starijih vremena. Kada Kriemhilda, udovica velikog heroja Siegfrieda, započne obilno dijeliti zgrnuto blago koje je naslijedila od njega, kralj se osjeti toliko ugrožen da ju daje ubiti, a blago baciti u Rajnu (gdje je ostalo do danas!). Kraljev autoritet održavao se darovima i taj je autoritet bio potkopan kada je netko drugi počeo davati veće darove od njega.

Zajmovi s nultom kamatom u ekonomiji slobodnog novca istovjetni su s darovima u davnini. Iako može izgledati da takvi zajmovi krše princip darivanja u tome što recipročni dar nije unaprijed specificiran, oni jesu darovi: ne daruje se novac, već korištenje novca. U davnim su vremenima obaveze i očekivanja generirana darovima bila društveno određena. Isto vrijedi ovdje: društvena određenost poprima oblik ugovora, sporazuma, zakona i tako dalje. Ispod tih specifičnih formi, dinamika je istovrijedna: oni koji imaju više no što im treba daju drugima. To je upravo tako jednostavno, izraz urođene velikodušnosti ljudskog bića koji sam opisao u Poglavlju 1. Sve što je potrebno jeste novčani sustav koji potiče, a ne destimulira, tu velikodušnost. Nikakva čudesna promjena ljudske prirode nije nužna. Kao što sam opisao u Usponu čovječanstva ,

Dok sigurnost u sustavu koji se bazira na kamati dolazi od akumulacije novca, u sustavu ležarina ona dolazi od posjedovanja produktivnih kanala kroz koje će se novac usmjeravati – to jest, da se postane jezgra u tijeku bogatstva, a ne točka njegove akumulacije. Drugim riječima, taj sustav se usredotočuje na odnose, a ne na “imanje”. On je u skladu s drugačijim smislom sebstva koje se ne potvrđuje obuhvaćanjem sve većeg dijela svijeta unutar granica mene i mojeg, već razvijanjem i produbljivanjem odnosa s drugima. On potiče reciprocitet, dijeljenje i vrlo brzu cirkulaciju bogatstva.

Ljudi ponekad pitaju neće li valuta s negativnom kamatom, poput inflacije, stimulirati još veću potrošnju. U ekonomskom smislu, to bi se desilo samo ako je tečaj ležarine previsok, što dovodi do toga da se kao zaliha bogatstva preferiraju robe u odnosu na novac. (43) To dvoje bi trebalo biti jednako. No, hajde da ovo pitanje istražimo malo dublje. Kada opisujem valutu obilja, ljudi protestiraju, “Ali mi živimo u svijetu oskudice. Prirodni resursi su konačni, a mi smo ih skoro sve iskoristili. Problem je u tome što smo ih tretirali kao da su neograničeni.” U skladu s tim, moglo bi se pomisliti da je stav i valuta obilja posljednje što nam treba.

Kao odgovor na ovaj problem razmotriti prvo da li je naša valuta nestašice zaista ograničiti potrošnju ograničenih resursa. Nije. Nedostatak novca pogoršalo njihovu pretvorbu u novcu. To je stav oskudice, a ne izobilju, dovelo do iscrpljivanja našeg prirodnog opće dobro. Natjecanje i akumulacija, veća nego što osoba treba, prirodne reakcije na razumje glad resursa. Shameless prekomjerna potrošnja i otpad našeg društva proizlaze iz našega siromaštva: nedostatak bića koja utječe na diskretan i poseban sebe, nedostatak novca u sustavu na temelju interesa, stavova siromaštvo koje dolazi od rupture naš odnos sa zajednicom i prirode, stalni pritisak učiniti nešto, bilo što da, kako bi zaradio za život. Za razliku od toga, prirodna reakcija na atmosferi obilja velikodušnosti i dijeljenje. To uključuje dijeljenje u ljudskom svijetu, ali i šire. Gdje se naša grozničava utrka preobraziti prirodu robe, koje uopće ne zadovoljavaju stvarne potrebe, ako ne iznesigurnost?

Razmislite o tome. Kupuje li netko pedeset pari cipela zbog stava oskudice ili obilja? Je li sigurna ili nesigurna osoba ta koja kupuje treći sportski auto i kuću od 3.000 kvadratnih metara? Odakle taj poriv da se posjeduje, da se dominira, da se kontrolira? On dolazi od osamljenog, siromašnog sebstva u neprijateljskom, škrtom svijetu?

Slobodni novac utjelovljuje duhovna učenja obilja, međusobne povezanosti i prolaznosti. Ova učenja, međutim, predstavljaju istinu koja je u sukobu sa svijetom koji smo stvorili kroz naša vjerovanja, naročito grupe vjerovanja koja tvore priču o novcu. Vrijeme je da se naviknemo na novi svijet, u kojem se više ne pokušavamo obogatiti zadržavanjem, nagomilavanjem, imanjem. To je svijet u kojem smo bogati davanjem. Učitelji New age “programa napretka” koje sam kritizirao u Poglavlju 6 najavljuju zapravo jednu važnu istinu. Mi uistinu trebamo prihvatiti stav obilja i stvoriti svijet koji ga utjelovljuje.

Dragi moj čitatelju, razmisli o tome: jesi li stvarno ti taj koji kaže, “Posudit ću ti novac – ali samo ako mi zauzvrat vratiš još više”? Kada nam je novac potreban za život, nije li to formula za ropstvo? Značajno je da je opraštanje dugova, po kojem je Solon bio čuven, dijelom bilo potaknuto dužničkim ropstvom sve većeg broja stanovništva. Danas se mladi ljudi osjećaju podjarmljeni svojim studentskim kreditima, vlasnici nekretnina svojim hipotekama, a svi narodi Trećeg svijeta svojim vanjskim dugovima. Kamata je ropstvo. A budući da uvjeti ropstva ponižavaju robovlasnika isto toliko koliko i roba, mi u našim srcima ne želimo ništa od toga.

Ako nekome posudiš novac, jesi li stvarno ti taj koji će mu zauvijek prijetiti tom obavezom? Kamata na zajam svodi se na to: to je pritisak da ga se otplati. To je prijetnja, “Ako mi ne otplatiš, on će rasti i rasti.” Zajam s nultom ili negativnom kamatom nosi sa sobom određenu slobodu. On nema tu prijetnju doživotnog dužničkog ropstva. (44) Ja smatram da je negativna kamata potpuno prirodna. Ako prijateljici posudim novac, i ona mi ne vrati, na koncu želim reći, “Zaboravi to – ne želim ti time prijetiti zauvijek.” Ne želim ustrajati na starim stvarima, starim dugovima. Novčani sustav s negativnom kamatom učvršćuje tu zdravu tendenciju, urođenu svima nama, da otpustimo, oslobodimo se prošlosti i nastavimo dalje.

Napomene

Ležarina se prvobitno odnosila na troškove skladištenja robe, na primjer uz troškove vozarine i brodarine. Ovaj termin se prirodno koristi za valutu koja propada jer se odnosi na korištenje novca kao “skladišta” vrijednosti. Robe za koje se novac može zamijeniti imaju troškove održavanja, troškove prijenosa i troškove skladištenja; stoga bi ih trebao imati i novac. Nedostatak ovog termina je taj da je on mnogim ljudima stran i nezgodan. Deprecijacijska valuta plijeni ideju da vrijednost novca s vremenom opada. Nažalost, ovaj termin je lako krivo protumačiti kao deprecijaciju kupovne moći same valute, umjesto vrijednosti njegove novčanice. Obično se deprecijacija odnosi na vrijednost valute u odnosu na ostale valute. “Negativna kamata” vrlo učinkovito prenosi osnovnu ideju, naročito pri opisivanju sustava kao cjeline. No, to ipak može stvoriti zbrku jer se kamata obično odnosi na posuđivanje novca, a ne na sam novac. Ja ću u ovoj knjizi naizmjence koristiti ove termine kao i termin"Slobodni Novac" Silvia Gesella. Kennedy, Margrit. , Seva International, 1995., str. 40. Zarlenga, Stephen. Izgubljena Science of Money, NV. Američki monetarni institut. 2002. godine; str. 253. Bez biljega na dvo efektivno vrijedio 88 centi. Samo Je nekoliko Gesellovih radova prevedeno na engleski. Zanimalo me BI DA znam dotiče Li se nekih ekoloških tema u svom opsežnom Radu na njemačkom. Gesell, Silvio. Prirodni ekonomskog poretka, Preveo Philip Pye. Berlin: NEO-Verlag. 1906. poglavlje 4.1. Keynes komentira Gesella u Poglavlju 23 svog klasika Opća teorija novca, zaposlenosti i kamate (Opća teorija novca, zapošljavanje i kamata). Na smatra da Je njegovo zaključivanje Zdravo, Ali nepotpuno, govoreći da "baš not USPIO doseći u dubinu, da li srži stvari". U odjeljku Koji slijedi osvrnut cu se na njegovu glavnu kritiku, da Gesell zanemaruje razmotriti premiju likvidnosti drugih oblika novca. OVO Je premom pričama Iz tadašnjih novinskih navoda u vijestima (NPR., Cohrssen "Wara"). Fisher, Irving. PečatScrip, New York, Adelphi. 1933. poglavlje 4. Thomas Greco citira tri tadašnja navoda koji su se pojavili 1934. godine u časopisu Annals of Collective Economy: Alexander von Muralt, “The Wörgl Experiment with Depreciating Money”; M. Claude Bourdet, “A French View of the Wörgl Experiment: A New Economic Mecca”; and Michael Unterguggenberger, “The End Results of the Wörgl Experiment.” Greco osporava tvrdnju da se uspjeh valute može pripisati ležarini. Wüthrich, W. “Alternatives to Globalization: Cooperative Principle and Complementary Currency” Translated by Philip Beard. Current Issues (Zeit-Fragen), August 9, 2004. Champ, Bruce. “Stamp Scrip: Money People Paid to Use” Federal Reserve Bank of Cleveland Reseach Paper,  April 1, 2008. Fisher, Irving. Stamp Scrip, New York, Adelphi. 1933 chapter 5. Lietaer, Bernard.  The Future of Money, Post Falls, ID. Century. pp. 156–160. Champ, Bruce. “Stamp Scrip: Money People Paid to Use” Federal Reserve Bank of Cleveland Reseach Paper,  April 1,2008. Mankiw, N. Gregory. "" New York Times 2009/04/18. Autor nepoznat "," The Economist, 22. siječnja, 2009. Hall, Robert i Susan Woodward, "." Vox 13. travnja 2009. Koenig, Evan i Jim Dolmas "Monetarna politika u nultih kamatnih gospodarstva." Southwest gospodarstva , pitanja 4, srpanj / kolovoz 2003. godine Dallas Federal Reserve. Zadnje DVIJE opcije komentirao Je Buiter, Willem "" Financial Times Online 2009/05/07 PODACI uzeti sa Službene web pozna Banke Riksbank, www.riksbank.com/swedishstat/. Baker, Dean. "" Counterpunch. 2010/2/5. Ustvari da može uzrokovati inflaciju Cijena zbog špekulativnih Cijena roba na dražbama u odsutnosti mogućnosti ZA produktivno investiranje. Neki OD mojih upućenijih čitatelja bez sumnje CE protestirati da Je pogrešno shvaćanje da Banke zarađuju na rasponu kamatnih Stopa. KADA Banke daju zajam, Kazu ONI, jedna NE posuđuju Novac štediša, VEC stvaraju novi Novac - kredit - putem jednostavne knjigovodstvene stavke. Nažalost, ja da JE iskrivljenje ontogeneze novca. Za pobližeJa objasniti u prilogu: kvantnog novac i pitanje rezervi. Rezultat za ovu svrhu zaključak za ovu svrhu je da je, u mnogim važnim aspektima, bankarstvo s negativnim kamatnu stopu je u osnovi sličan današnjem bankarstvu (barem prije nego što je preuzeo "kasino bankarstvo"). Većina fiziološki opis srcu ga prikazuje kao pumpa, ali srce ne osigurava propulzivne energije za cirkulaciju krvi. Bilo bi nemoguće za tijelo od 300 grama pumpa viskoznu tekućinu kroz tisuće kilometara malih krvnih žila. U stvari, embrionalne cirkulacije počinje prije nego što je jedan funkcioniranje srca, posjeduje vlastiti endogeni zamah održava svoj odnos s cijelog krvožilnog sustava i zapravo cijelo tijelo. Srce privremeno zaustavlja protok, čime se širi atrij prije nego što se propušta u komoru. To je više kao hidraulične pumpe ram od pumpe, uz dodatak funkcija zakrivljenosti održavati spiralno kretanje krvi. Naime, Fed je već pokušava obavljati funkciju slušanja imoduliranja. Meredith Walker, bivša ekonomistica Fed-a, opisuje koliko je njen posao na pripremi sastanaka Komiteta otvorenog tržišta uključivao komunikacije s bezbroj poduzeća i financijskih ustanova, u stvari slušanje pulsa ekonomije. Monetarna politika bila prirodna reakcija na to slušanje, osim kada je političko uplitanje onemogućavalo prirodnu reakciju i Fed naginjalo više kontrolnoj ulozi, slično pumpi. Keynes, J. Maynard. The General Theory of Employment, Interest, and Money. New York. Harcourt, Brace, and Howe. 1936: Knjiga 4, poglavlje 23, odjeljak 4. Osim toga, u ovom sustavu bi kamatne stope za visoko likvidne debts-at-call tend išle prema stopi ležarine. Anonimni komentar na Marginalna efikasnost kapitala odnosi se na očekivani povrat za svaki dolar nove investicije. Keynes, J. Maynard. The General Theory of Employment, Interest, and Money. New York. Harcourt, Brace, and Howe. 1936: poglavlje 17, odjeljak 2. Ibid., sec. 3. Kada kamata premaši ekonomski rast, oni stvarno zasebe uzimaju sve veći dio društvenog bogatstva – i to bez rizika, zahvaljujući državnim sanacijama. Rösl, Gerhard. “Regional Currencies in Germany: Local Competition for the Euro?” Deutsche Bundesbank Series 1: Economic Studies, no. 43. (2006). Vidi, na primjer Holden, G.R.  “Mr. Keynes’ Consumption Function and the Time Preference Postulate.” Quarterly Journal of Economics. 52, no. 2;  (1938): pp. 281-296. Ovaj rad ilustrira ideološke principe koji su u pitanju, ovdje nazvani “psihološki zakoni”. Opadajuća marginalna korisnost često se ilustrira postupkom primjene gnojiva. Prva tona udvostručuje prinos; druga tona povećava prinos za 10 posto; sljedeća samo za 1 posto i tako dalje. To je vrlo općenit princip. Zašto se on ne bi mogao primijeniti i na novac? Senior, N.W. Outline of the Science of Political Economy (1836), citirano u Handonu, Jon D. and David Yosifon, “The Situational Character: A Critical Realist Perspective on the Human Animal”  Georgetown Law Journal, 93:1: s. 76. Nemože se ne primijetiti implikacija da je mučan napor volje vrlina dostojna divljenja. Hoppe, Hans-Hermann. “The Misesian Case against Keynes” in Dissent on Keynes: A Critical Appraisal of Keynesian Economics, ed. March Skousen. Santa Barbara, CA: Praeger, 1992. My emphasis added. Marx, Karl. Grundrisse, New York. Penguin Classics. s. 230. Everett, Daniel L. “Cultural Constraints on Grammar and Cognition in Pirahã. Another Look at the Design Features of Human Language.” Current Anthropology 46: 4, 2005. Lee, Richard. The Dobe !Kung, New York. Holt, Rinehart, and Winston, 1984. s. 101. Sahlins, Marshall. Stone Age Economics, New York, Routledge. s. 209. Kad bi stopa ležarine bila prevelika, mogle bi se također dogoditi spekulativne kapitalne investicije što bi rezultiralo prekapacitiranošću, inflacijom i boom-bust ciklusom. Fed ili središnja banka trebale bi vršiti iste funkcije koje (navodno) vrše danas, smirujući pregrijavanje podizanjem kamatnih stopa (dovodeći stopu ležarine bliženuli). U budućnosti može biti razdoblja kada je uputno da se kamatne stope opet dignu u područje pozitivnog. To bi bilo vrijeme visoke stope ekonomskog rasta. Na taj način bi stopa bezrizične kamate bila manja od stope ekonomskog rasta što bi osujetilo koncentraciju bogatstva koju obično uzrokuje kamata. Međutim, ja mislim da takav scenarij nije vjerojatan kada rast nije subvencioniran neodrživim smanjenjem nivoa prirodnih resursa, i kada je reklamacija društvenog kapitala smanjila domenu plaćenih usluga. To ne znači da u slučaju neažurnog plaćanja kreditori ne mogu ugrabiti zalog ili sudskim putem prisilno naplatiti dug od dužnika.